Kako sam naučila da prihvatim svoje nesavršenosti

Kada sam bila tinejdžerka, stalno sam se trudila da budem savršena – u školi, pred prijateljima, pa čak i u porodici. Mislila sam da samo tako mogu zaslužiti ljubav i poštovanje. Ali što sam se više trudila da budem „savršena“, to sam se više osjećala usamljeno, pod pritiskom i kao da nikada nisam dovoljno dobra.

S vremenom su se javili napadi panike i anksioznost, ali nisam znala kako da se nosim s tim. Nisam htjela da se iko brine za mene, pa sam svoje osjećaje skrivala duboko u sebi. Bojala sam se da će me drugi gledati drugačije ako saznaju kako se stvarno osjećam.

Jednog dana, moja najbolja prijateljica mi je predložila da počnem pisati dnevnik – da izbacim sve te misli i emocije na papir. Isprva sam bila skeptična, ali sam ipak pokušala. Svaki dan sam pisala po nekoliko rečenica, bez pravila, bez cenzure.

Pisanje mi je postalo terapija. Pomoglo mi je da sagledam svoje osjećaje iz drugačije perspektive i da shvatim da nije bitno biti savršen. Naučila sam da su moje nesavršenosti dio mene, i da me one čine jedinstvenom i vrijednom.

Danas, iako i dalje imam teške dane, znam da nisam sama i da mogu proći kroz sve. Zato sada pišem svoje priče – ne samo za sebe, nego i za druge koji se osjećaju kao što sam se ja nekada osjećala. Želim da znaju da ih razumijem i da njihova priča ima moć.

Ako i ti osjećaš da nisi savršen/a, znaj da je to u redu. Tvoje nesavršenosti su dio tvoje snage. Tvoja priča je važna i vrijedi biti ispričana.